Povodom obilježavanja europskog Dana zaštite podataka 28. januara, Agencija za zaštitu ličnih podataka u BiH sprovela je Državni literarni natječaj za učenike srednjih škola u Bosni i Hercegovini na teme o zaštiti ličnih podataka. Natječaj je završen krajem prošle godine, proglašena su tri najbolja rada, a nagrade će biti uručene na ovogodišnjoj konferenciji za medije povodom europskog Dana zaštite podataka 28.01.2013. u 11h u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, Press sala (III/2).

 Prvo mjesto  : Ivana Malešić
 Drugo mjesto: Milica Lalović
 Treće mjesto : Din Začinović

                                         
 U nastavku možete pročitati prvoplasirani rad.

   

Vrijednost osobnih podataka je neprocjenjiva

Ivana Malešić, Katolički školski centar „Sveti Josip“ Sarajevo

Sjećam se. Toliko sam se puta vraćala na isto, vraćala sam se da shvatim gdje sam pogriješila, gdje je sve pošlo po zlu. Kada sam izgubila svoje prijatelje? Njihovo povjerenje? Kada sam izgubila sebe?  Svoju privatnost? Kako sam mogla biti toliko naivna uz sva upozorenja koja nam svakodnevno ponavljaju? Zašto nisam potražila pomoć kad je bilo očigledno da je trebam? Morala sam se sjetiti. I sada se sjećam. I sjećat ću se zauvijek.
Jeste li ikada stajali na stijenama? Onim visokim, crnim, strmim klifovima sa kojih je pogled na pučinu prekrasan? Ja jesam. I primicala sam se oštroj ivici polako, ali sigurno. Svakom novom porukom, svakom novom aplikacijom, svakim novim forumom primicala sam kraju svega što sam voljela. Približavala sam se sigurnom kraju svoga dotadašnjeg života. Zvuči apsurdno, zar ne? Baš kao što zvuči svako upozorenje vezano za najdražu stvar svakog adolescenta – internet. I ja sam vjerovala, kao što i svako dijete vjeruje, da su upozorenja na opasnosti čiste laži, gluposti. Vjerovala sam da se mogu sakriti iza niza lozinki, šifri, zamišljenih katanaca koji štite mene i taj mali neotkriveni dio moga života od virtualnog svijeta. I tako sam se primicala hridinama, željna panorame i nesvjesna tamne vode koja zapljuskuje još tamniju obalu. Sjećam se tog dana. Jela sam svoje omiljene žitarice i slušala neku stranu pjesmu. Otišla sam u školu. Vratila sam se iz škole. Sjećam se onih pop-up oglasa na ekranu svoga laptopa. I sjećam se te poruke. Voljela bih reći da je se sjećam od riječi do riječi, ali istina je da sam samo preletjela pogledom preko nje i utipkala svoju e-mail adresu i lozinku u dva jednaka pravokutnika pri dnu stranice. Nisam osjetila ni trčak nesigurnosti ili sumnje. Na kraju krajeva, to je samo internet. Što bi moglo poći po zlu? Tek nakon što sam peti put vraćena na početnu stranicu Facebook-a, osjetila sam zbunjenost. I iznerviranost. „Zašto ovo ne radi?“, upitala sam četiri zida svoje sobe sa sve većom frustriranošću. Legla sam u krevet i zaspala uvjerena da je došlo do neke greške i da će ujutru sve funkcionirati normalno. Mislim da nema potrebe naglašavati koliko sam pogriješila.
Od tog dana, sve što je moglo poći po zlu krenulo je upravo tim smjerom. Izgubila sam tlo pod nogama. Padala sam. Vrištala sam. Svaka postavljena slika bila je zloupotrebljena. Svaki podatak o meni iskorišten na najbrutalnije moguće načine. Svaka intimna konverzacija sa mojim najboljim prijateljima iznesena je na svjetlo dana. Moj profil je korišten da vrijeđa one meni najmilije. Toliko je laži izneseno na moju štetu, da su me i ljudi koje sam znala tek iz viđenja počeli osuđivati. Mene nikada nisu brinule glasine, sve dok oni koje volim znaju istinu. Ali i oni su počeli sumnjati, udaljavati se od mene. Pokušala sam da im objasiti što se dogodilo, ali su me samo blijedo promatrali, sa osudom u očima. Tada sam znala da nije bitno što im imam reći. Njihova presuda je već donesena, tišina kojom su me okružili je moja kazna. I tada se desilo. Zajedno s povjerenjem mojih prijatelja, ja sam pala u hladnu, mračnu vodu. Ponekad sam pokušavala uvijeriti samu sebe da me netko gurnuo, ili da sam se barem slučajno pokliznula. Ali ta je utjeha bila prozirna, čak i meni koja sam toliko žarko htjela vjerovati u nju. Ako sam se pokliznula trebala sam biti opreznija. Ja sam kriva čak i ako me netko gurnuo s litice. Šta sam ja radila na tim klizavim i nesigurnim stijenama? Gdje mi je bila pamet? Nije važno tko je kriv. Ja se utapam. I nemam nikoga da me izvuče. Tonem. Tonula sam. Bila sam u mraku, u hladnoći. Okovana vlastitim greškama, sjedila sam u tami, hvatala vazduh kojeg nema. Pokušavala sam da se sjetiti. To je jedino što me moglo izvući – priznanje. Prihvaćanje vlastitih grešaka i dobivanje oprosta. Jedino tako ću zaslužiti da oprostim samoj sebi i nastavim sa svojim životom. To mi je bila najvažnija stvar u životu. Sjetiti se...
   Sada opet stojim na zemlji. Iznad mene sija Sunce i u daljini čujem zapljuskivanje valova o okomite granitne hridine. Znam da ću ih, ako se osvrnem, vidjeti. Vidjet ću moje vršnjake kako zaneseno stoje na rubu i promatraju more. I ako priđem korak bliže, moći ću ih čuti. Kao da već čujem vriskove pri padu i zapomaganje upomoć onih koji se bore s valovima. Ponekad želim da im pomognem. Da ih povučem natrag na obalu. Ali znam da ih moram pustiti da prođu kroz pakao da bi mogli cijeniti raj. Znam da se, kao i ja, oni moraju sjetiti. I znam da će se, kao i ja, sjetiti. I sjećat će se... zauvijek.